Građevinski materijali poput betona i plastike imaju potencijal da zarobe milijarde tona ugljen-dioksida, pokazuje nova studija objavljena u časopisu Science.
Građevinski inženjeri i naučnici sa Univerziteta Kalifornije u Dejvisu i Univerziteta Stanford pokazali su da, uz mere za dekarbonizaciju ekonomije, skladištenje CO₂ u zgradama može pomoći svetu da postigne ciljeve smanjenja emisije gasova sa efektom staklene bašte.
– Potencijal je prilično veliki – rekla je Elizabet Van Roijen, koja je vodila studiju kao postdiplomski student na Univerzitetu Kalifornije u Dejvisu, prenosi Science Daily.
Izazovi skladištenja CO2 pod zemljom i u okeanima
Cilj sekvestracije ugljenika je da se ugljen-dioksid, bilo iz izvora emisije ili iz atmosfere, pretvori u stabilan oblik i skladišti daleko od atmosfere kako ne bi doprinosio klimatskim promenama. Predložene šeme uključuju, na primer, ubrizgavanje ugljenika pod zemlju ili njegovo skladištenje u dubokim okeanima. Ovi pristupi nose praktične izazove i ekološke rizike.
– Šta ako, umesto toga, možemo iskoristiti materijale koje već proizvodimo u velikim količinama za skladištenje ugljenika? – zapitala se Van Roijen.
Naučnici su izračunali potencijal skladištenja ugljenika u širokom spektru uobičajenih građevinskih materijala, uključujući beton (cement i agregate), asfalt, plastiku, drvo i cigle.
Više od 30 milijardi tona konvencionalnih verzija ovih materijala proizvodi se širom sveta svake godine.
Najveći potencijal leži u betonu
Pristupi skladištenju ugljenika koji su proučavani uključuju dodavanje biočara (dobijenog zagrevanjem otpadne biomase) u beton; korišćenje veštačkih stena koje mogu da apsorbuju ugljenik kao agregate za beton i asfaltne podloge; plastiku i asfaltna veziva na bazi biomase umesto fosilnih izvora nafte, i uključivanje biomase vlakana u cigle.
Ove tehnologije su u različitim fazama razvoja, od laboratorijskih i pilot istraživanja do onih koje su već dostupne za primenu.
Istraživači su otkrili da, dok plastika na bazi biomase može apsorbovati najveću količinu ugljenika po težini, daleko najveći potencijal za skladištenje ugljenika leži u korišćenju karbonizovanih agregata za proizvodnju betona. To je zato što je beton najčešće korišćeni građevinski materijal na svetu: godišnje se proizvede više od 20 milijardi tona.
Tim je izračunao da bi karbonizacija 10% svetske proizvodnje agregata za beton mogla apsorbovati jednu gigatonu CO₂.
Sirovine za ove nove procese u proizvodnji građevinskih materijala uglavnom su otpadni materijali niske vrednosti, poput biomase, rekla je Van Roijen. Primena ovih novih procesa povećala bi njihovu vrednost, stvorila ekonomski razvoj i podstakla cirkularnu ekonomiju, dodala je.