Nazivaju je prvom biodizajnerkom u Bosni i Hercegovini i jednom od retkih koja u regionu spaja dve do sada nespojive discipline – nauku i dizajn. Tokom rada u laboratoriji u kojoj pravi biorazgradive materijale, ujedno je i poljoprivrednica, i istraživačica, i naučnica. I dete koje ne odustaje od otkrivanja novih svetova. I žena odlučna u nameri da pokaže da je u biodizajnu budućnost.

Sve je to Maja Halilović. Biodizajnom je, otkriva nam, počela da se bavi iz sušte potrebe. Kada je završila Akademiju likovnih umetnosti u Sarajevu, videla je puno nedostataka današnjeg dizajna. Logično se nametnuo biodizajn koji, priča nam, adresira ono što današnji dizajn zaobilazi – klimatske promene.

U razgovoru za Centar za promociju cirkularne ekonomije, Maja otkriva da biomaterijal dobija modifikovanjem kulture bakterije i kvasca. Prvi rezultati eksperimentisanja bili su vidljivi tek nakon tri godine. Ali nije joj žao, jer je shvatila da je reč o besmrtnom materijalu koji može naći primenu u tekstilnoj industriji i zameniti plastiku u proizvodima za kratkotrajnu upotrebu. Kako kaže, dug put je pred nama, a ona će nastaviti svoje istraživanje unutar ove oblasti.

– Želim obrazovati što više ljudi na Balkanu i potaknuti ih da rade unutar biodizajna i/li da stvaraju nešto svoje vlastito. Želim surađivati s kolegama diljem svijeta – želje su da završim i doktorat na temu biodizajna, biomaterijala i biotehnologije. Upravo je moj rad u stagnaciji jer gradim biodizajnerski labaratorij. Što se tiče biodizajna, ozbiljna sam u namjeri da ga dovedem, u mojoj regiji, na nivo poštovanja koje zaslužuje – kaže Maja.

Šta vas je toliko fasciniralo u biodizajnu da ste odlučili da mu se posvetite posle Akademije likovnih umetnost?

– Biodizajn traži nove načine u razmišljanju, djelovanju i prilazi dizajnu s revolucionarnom idejom: da uvijek postoje drugačiji načini rada i da treba jurišem prihvatiti novu dizajnersku perspektivu. Vidjela sam puno faličnosti, tačaka koji bi se trebali popravljati unutar dizajnerske struke, i biodizajn je nudio novi put. Biodizajn je u kratkom vremenu svog postojanja, a to je svega desetak godina, toliko odmakao od svog prethodnika da „hoda“ svojom stazom snažno i samouvjereno naprijed. Uzbudljiv je jer nam otvara vrata budućeg svijeta koji će raditi s biorazgradivim, zdravim materijalima od kojih ćemo svi beneficirati na  globalnom nivou. Izmješta me kao dizajnericu iz radionice i smješta u labaratoriju gdje uzgajam produkte služeći se prostim živim organizmima.

Spaja do sada nespojivo, branše koje prije nismo ni razmatrali, daje mogućnost rada s biolozima, umjetnicima, inžinjerima… i ja ujedno ne prakticiram samo svoju dizajnersku struku već tokom rada sam i biologinja, poljoprivrednica, istraživačica, naučnica.  Ovako sam razdragala i dijete od prije 20-ak godina koje je opsesivno čitalo naučna istraživanja, prepisivalo cijele knjige fizike, hemije od A do Ž i sanjalo da leti u svemir da bi otkrivalo nove svjetove. Tako se ne moram odreći dvije stvari koje volim. Nauke i dizajna.

Šta ste do sada otkrili u radu na istraživanju biorazgradivih materijala koji bi u budućnosti mogli da zamene plastiku? Koje su najveće prepreke za razvoj ovih materijala?

– Moj doprinos je u istraživanju procesa, najviše proces fermentacije koji sam skratila na svega pet dana (s 15 dana), eksperimentom sam otkrila šta je potrebno da dobijemo snažan, elastičan i dugotrajan materijal. Trenutno drži rekord od 4 godine, gdje se kvaliteta i karakteristike nisu izmijenile od prvoga dana. Inače se dešavalo da materijal ima trajnost od svega nekoliko mjeseci što bi također imalo svoju upotrebu, upravo zbog kratkotrajnosti: trenutno nam ekonomija i tržište zahtijevaju brzo odbacivanje. Upotrebna vrijednost predmeta, kada govorimo o ambalaži ili predmetima za nošenje, su svedene i na nekoliko minuta ako računamo vrijeme od kupovine do odbacivanja. Stoga, u ovom slučaju, njegova kratkotrajnost bi bila korisna. Biomaterijal s kojim ja radim, koji dobivam modificirajući kulturu bakterije i kvasca, ima karakteristike plastike: transparentnost, izdržljivost, dugotrajnost, ne gori, ali ipak nije vatrootporan, na njega pak najviše utiče voda i vlaga na čemu se treba sljedeće raditi. Može poslužiti i kao tkanina. Jedina prepreka jeste vrijeme. Ovaj biomaterijal obećava visoku prilagodljivost kada spominjemo ukrštanje s drugim organizmima, ali obzirom da smo tek u eksperimentalnoj fazi, ne možemo još uvijek da pričamo o praktičnim primjenama. Ove godine ću napraviti prvi  produkt za svakodnevnu upotrebu, vrećice za smeće, i poslati na testiranje. Radim sasvim sama, prvi rezultati eksperimentisanja su bili vidljivi tek nakon tri godine. Nisam imala finansijsku potporu koja je itekako bitna za ovakav rad, tek ove godine je dobivam, tako da sam fokusirana na unapređenje prostora za rad.

Zašto mislite da je bakterija scoby, kojoj ste posvetili nekoliko godina istraživanja, naša budućnost? Koje njene osobine su vas u to uverile?

– Koliki god da je prostor, scoby će ga zauzeti i preuzeti njegov oblik. Uzgoj je gotovo samoodrživ, biomaterijal iznimno inspirativan. Možete sami odrediti koja vam debljina treba, tekstura, boja sve dok ga uzgajate. Može prilikom sušenja se modelovati po želji. Ovo je iznimno interesantno ako želimo da npr. šijemo odjevni predmet: štedimo vrijeme, preskačemo korake, nećemo krojiti i rezati dijelove. Ili možemo uzgajati dijelove u posudama istog oblika tako da nećemo imati viška materijala. Materijal je brzo razgradljiv, treba mu svega nekoliko sedmica i zemlju hrani C vitaminom i mineralima. Zovem ga besmrtnim materijalom jer sve što ste uzgojili je ponovno upotrebno, možete komadić vratiti u tekućini s hranom gdje će vam izrasti nova celuloza. I još puno, puno toga.

U kojoj fazi istraživanja se trenutno nalazite?

– Sada kada su finansije za gradnju labaratorije izdvojene, ove godine će fokus biti na izgradnju funkcionalne i napredne biolabaratorije. Ranije, to su više bili ad hoc uređeni prostori, ali ove godine prelazimo na napredniji prostor za rad. Propisno uređen za bavljenje biodizajnom. Ubrzat će se i istraživanje i izrada dugo planiranih produkata, puno će pomoći što ću kraj sebe imati i zaposlenu biologinju.

Kada ćete moći da privedete istraživanja kraju kako bi materijal na kom radite našao praktičnu primenu? Imate li neku ideju o tome kolika su početna finansijska ulaganja dovoljna da bi se počelo sa komercijalnom proizvodnjom ovog materijala?

– Jako je bitno sprovesti posljednji test: kako biomaterijal utiče na druge žive organizme, te da li bi njegov biološki sastav mogao imati negativne posljedice na ljude ili druge vrste životinja i biljaka. Kada to završimo, materijal već može imati svoju praktičnu primjenu. Što se tiče samog uzgoja, gotovo je samoodrživ. Poprilično jeftin. Možemo da koristimo prirodne resurse i klimu, zimi bi to bilo zahtijevno, ali čim temperatura poraste iznad 10 stepeni Celzijusa možemo sve prepustiti prirodi. Koristim hranu za kulturu koju sama spremam i uzgajam pored scobija. Uslovi su jako bitni. Sterilan prostor, topao i vlažan, i onda morate pustiti scoby da sam odradi svoje. Ukoliko pričamo o komercijalnoj proizvodnji, prva ulaganja bi bila i najveća. Već kasnije, troškovi bi spali drastično. Gotovo 90%. Da bi znala tačnu cifru, trebat će mi podaci koliko kontejnera planiramo smjestiti u prostor. Cijena jednog kontejnera koji je jedan sa jedan metar (cijena kontejnera, hrane, scoby, prostorna podešavanje temperature) iznosi oko 20 eura. Tih 20 eura može spasti već pri sljedećem uzgoju na 1 euro, na nula ukoliko u labaratoriji sami proizvodimo saharozu.

U kojim poljima i industrijama biodizajn najpre može naći primenu (modi, pakovanjima, građevinarstvu…)?

– Za prvu, obzirom na problem sa otpadom zbog sveprisutne plastike biomaterijal bih stavila u upotrebu kao zamjenu za kratkotrajne vrećice, ambalažu suhe hrane, i čvrstih produkata, kao zamjena papira za motanje… Sve što u našoj industriji treba brzo odbacivanje. Itekako se može koristiti i u tekstilnoj industriji kao materijal za odjevne predmete. Otkriveno je da se materijal može modificirati s drugim biljkama i postići vodootpornost i vatrootpornost. Nebrojene su mogućnosti, dug je, ali uzbudljiv put pred nama.

Ima li sluha među velikim kompanijama, lokalnim samoupravama, državi za ova istraživanja? Da li ste pokušali da stupite u kontakt sa njima kako bi finansirali istraživanja?

– Apsolutna nula. Moraću istaći da je meni sve to skoro komično jer biodizajn je budućnost, tu čak nema rasprave. Ali naše podneblje je, iako ne najsiromašnije na svijetu, siromašni dio Evrope, država koja nije otvorena za projekte poput mojih. Nisam to pak ni očekivala. Iznenadila bih se da je drugačije. Javljala sam se našim domaćim proizvođačima i kompanijama kojima sam predlagala sastanke, poput Binga, tako da im mogu ponuditi probne produkte poput vrećica za smeće. Dolazila sam u susret s stranim vladama, kao i našim, ali ti susreti su bili u potpunosti propali sastanci gdje su bili veoma zainteresovani da čuju o čemu se radi, ali daljnjeg kontakta nije bilo. Ponavljam, znajući našu situaciju uopšte nisam očekivala da me bilo koji od vladinih službenika kontaktira nakon prvog sastanka. Bila sam iznenađena da je dolazilo i do njih. Saradnje koje sam naposljetku ostvarila su kroz strane projekte i strana udruženja, kolegama/icama preko naše granice.

Koga je prvo potrebno edukovati za biodizajn – vlade, građane, dizajnere, korporacije…?

– Što se tiče biodizajna, jedna interesantna činjenica se promalja. Biodizajnom se mogu baviti svi. Bitna je ideja, zasukanje rukava i cjelodnevna iscrpna istraživanja i eksperimentisanja. Zato mislim da je jako bitno obrazovanje, da se ono izučava na fakultetima, školama. Trebat će nam nove biotehnologije, budući biodizajneri, bioumjetnice, bioinžinjerke, koji/e će razmišljati kako u svom poslu surađivati s prirodom, od kojih sirovina, otpada i sl. se mogu izumiti novi materijali. Trebat će nam jako puno ljudi koji će detektovati probleme uzrokovane zagađenjem Zemlje, sve većih deponija s otpadom koje se ne razlaže ni stotinama godina poslije, i riješiti ga biodizajnom.

Da li ćemo ikada uspeti da nađemo adekvatnu zamenu za plastiku, materijal koji će biti jednako fleksibilan, trajan, jeftin, što su sve osobine plastike zbog kojih je ona postala tako popularna? Da li nauka na ovom polju može pobediti interesne grupe i lobije koji ne žele da odustanu od plastike?

– Plastiku dobivamo od naftnih derivata. Nafta je sirovina koja je u ograničenim količinama. Zato mislim da uskoro i nećemo moći proizvoditi plastiku jer nam neće biti dostupna sirovina. Plastika jeste popularna zbog svojih karakteristika, jeftina za proizvodnju, lagana. Možemo reći da je i dugotrajna jer se razlaže na komadiće plastike zvane mikroplastika koje će i hiljadama godina nakon svoje proizvodnje ostati u zraku, ući u vodu, ući u naša tijela. Dugotrajna je, ali postaje brzo nepotrebljiva, odjeća od plastike  brzo postaje neugledna, predmeti od plastike brzo postaju stari, ali da bi se razložili na deponiji trebat će stotine godina. Gotovo ju je nemoguće reciklirati, nemamo infrastrukturu niti tehnologiju, i kad je možemo reciklirati možemo to učiniti jedanput. Obzirom na sve navedeno, plastika nipošto ne spada u materijale visokih performansa, kvalitete pa ni estetike. Nauka pobijeđuje kada pokaže nove načine rada i nove revolucionarne materijale, građani pobijeđuju kada osvijeste problem i aktivno učestvuju da ga rješavaju, oni će zahtijevati tržište oslobođeno od plastike i to će, manje ni više primjetiti i naftne kompanije koje već sada kupuju poslove koje nude održivu, zelenu energiju.

Kakva je situacija u Bosni i Hercegovini po pitanju cirkularne ekonomije? Ima li svesti među građanima, kompanijama, vladi po pitanju smanjenja otpada, borbe sa jednokratnom plastikom, reciklažom?

– Gotovo 90.000 ljudi u BiH je elementarno nepismeno. Čak 15 odsto Bosanaca i Hercegovaca, Bosanki i Hercegovki je informatički nepismeno. Kada govorimo o piramidi potreba, stanovnici/ice zadovolje svoje osnovne potrebe, a kulturne zapostavljaju. Psihičko stanje također nije na zavidnom nivou. Preko 500 ljudi godišnje počini samoubistvo.  Država je u stanju depresije gdje jedna strana građanstva odbija da se suoči s stvarnim stanjem u državi, a druga živi u letargiji iz kojih se ponekad trgnu jer ne žele više trpiti nepravdu. Ovi drugi su oni i koji masovno odlaze iz države, a odlaze čitave porodice. Druga smo država u Evropi po zagađenosti zraka. Upravo gradimo minihidrocentrale koje bi mogle uzrokovati nestašicu pitke vode, ugroziti floru i faunu te naposlijetku ljudske živote. Nedavno sam saznala od biologinje iz Goražda da smo na granici istrebljenje vuka, šišmiša i mrkog medvjeda na našim područjima. Sve zbog nemara države. Pošto živim u Sarajevu, deponija na kojoj završava sav naš otpad je deponija koja uopšte ne prati pravila odlaganja smeća, nema nikakve reciklažne centre, te po zadnjoj informaciji zakopava smeće što toksične elemente može dovesti u zemlju. Također, po zadnjoj informaciji od prošle godine, smećari kupe 70 tona smeća u jednoj ruti. Tvrde da razvrstavaju smeće po materijalu, raspišu konkurs za preuzimanje ali im se niko ne javlja. Reciklira se karton, ali samo 3% od ukupnog otpada. Nedavno je otvoren reciklažni centar za elektronski otpad, što je odlično . Možemo vidjeti na internetu da okolni stanovnici su se već žalili na nepodnošljiv smrad, na količinu metana koja bi mogla uzrokovati ekploziju s ove deponije. E nakon ovog kratkog ekspozea, ne, nema nikakvog napretka u domeni ekologije. Ove godine smo imali manje dana zagađenog zraka zbog odličnih vremenskih uslova, tek ove godine imamo inicijativu za rješavanje ovog pitanja, ali za koji vlada kaže da će je riješiti tek nakon deset godina. Mi nemamo vremena. Također, imamo mnoštvo primjera gdje su države riješile problem za samo godinu dana. Mene zanimaju činjenice, a one nisu nimalo obećavajuće. Samo u Goraždu je 80% stanovnika koji boluju od plućnih bolesti. Bebe se ne rađaju zdrave. Država ne izbacuje statistike jer je uništila nauku i naučnike, gotovo izbrisala sa lice zemlje. Pored svega ovoga ljudska prava se rapidno srozavaju.

Ne verujete da bi nešto moglo da se promeni?

– Nada uvijek postoji i rješenja uvijek postoje, ali kako i kada ukoliko većina stanovništva okreće glavu? Ja ne smijem odustati od sebe i od vlastitog sna, pokušat ću sve da bi ostvarila ono što sam zamislila sa biodizajnom. Postoje ljudi ovdje, organizacije, koji se bore za okoliš, za zabranu gradnje minihidrocentrala, za floru i faunu BiH, za čistu vodu, zrak. Pokrenut je razgovor diljem regiona, a ja tu imam zahvaliti prvo Greti Thunberg zbog koje svi pričamo o klimatskim promjenama i važnosti čistog okoliša. Ovdje mogu biti zahvalna i ženama Kruščice koje su dokazale da se borbom može spriječiti gradnja hidrocentrale. Borbe su pred nama. I nije ništa uzalud.

Foto: Almin Zrno